Thursday 21 September 2017

TAČKA U KOJOJ JE ZAPOČELO NAŠE PUTOVANJE

This post is also available in: English, German, Albanian, Arabic, Turkish

Iz citiranog ajeta razumijemo da on predstavlja dokaz protiv nevjernika, da zbog onoga što je obznanjeno u ovom ajetu nevjernici trebaju povjerovati.

Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati? (21:30)

Jedno od temeljnih ateističkih uporišta jeste njihova tvrdnja da materija oduvijek postoji i da su sva živa i neživa materijalna bića nastala slučajno. Teorija Velikog praska, koja je pokazala da svemir, materija i vrijeme imaju svoj početak, ruši ovu osnovnu pretpostavku ateizma. Pitanje “Zar ne znaju nevjernici?” postavljeno u citiranom ajetu također je veome značajno, jer je njime potvrđena mogućnost spoznaje činjenice da su nebesa i zemlja nekada bili jedna cjelina i da su se potom razdvojili. Dvadeseto stoljeće, kada je i naučno potvrđena istinitost kur’anskih stavova, jeste stoljeće ekspanzije naučnih otkrića, ali i pokušaja da se fabrikuje sukob vjere i nauke. Ljudi, poneseni prosperitetom koji je donijela industrija, postepeno su stvarali kult materije, postavljajući je na mjesto božanstva. Potvrda teorije Velikog praska prema kojoj je materija, koju su neki već počeli obožavati, zapravo i ima svoj početak, predstavlja veliki udarac ateizmu. Pitanje postavljeno na kraju ajeta “I zar neće vjerovati?”, također je značajno jer je povijest potvrdila opravdanost i ovog pitanja. Naime, i pored svih očitih dokaza, ateisti su ostali dosljedni svome nevjerovanju.
Ističući u ovom kur’anskom ajetu da svemir ima svoj početak, Allah, dž. š., opovrgava ateističku tvrdnju o vječnosti materije, a obzirom da je ova činjenica naučno potvrđena 1300 godina nakon što je obznanjena, to predstavlja još jedno upozorenje nevjernicima.

Nigdje, osim u Kur’anu, ne možemo naići na ideju da se svemir širi i da je on bio jedna cjelina, te da se potom razdvojio. Gdje su Stara Grčka, Srednji vijek, Novi vijek, ideje Platona, Thalesa, Ptolemy, Kopernika, Keplera, Kanta… Kao što nijedan od svih genija povijesti čovječanstva nije znao da se nalazimo u svemiru koji se širi, isto tako nisu bili u stanju uočiti da je u početku stvaranja svemira sve bilo jedna cjelina. Svi ovi poznati učenjaci nisu uspjeli doći do ovog zaključka zato što je to bilo nemoguće bez savremenih naučnih pomagala te akumuliranja činjenica i znanja. Obznanjujući u Svojoj Knjizi ljudima ove bitne činjenice o svemiru, njegov Stvoritelj nas je podučio važnim kosmičkim zakonima ali i još jednom dokazao da je Kur’an Njegova objava. Koliko i sama jasna mudžiza, veoma je interesantno i to što se riječima “Zar ne znaju nevjernici?” daju naznake da će se otkriti istine navedena u ajetu, a isto tako i formulacija “I zar neće vjerovati?”, kojom se upozorava da će, unatoč ovim dokazima, nevjernici biti ustrajni u svome nevjerovanju. Sam Einstein je rekao da ga od svega u otkrićima vezanim za svemir, najviše iznenadio što se to uopće uspjelo shvatiti. I iz toga se razumije značaj upozorenja da će ljudi biti u stanju shvatiti ono što se iznosi u navedenom ajetu.

SVEMIRSKA RADIJACIJA KAO DOKAZ

Prvotno jedinstvo svemira u ajetu je izraženo riječju “retk”, što znači spojeno, sliveno, sraslo, integrirano, dok arapska riječ “fetk” znači razdvajanje, komadanje. Već sam pomenuo da ova teorija, kada ju je Lemaitre prvi put izložio, onako kako je u ajetu navedena, u početku nije bila prihvaćena. Jedan od prvih koji se usprotivio ovoj ideji bio je Fred Hoyle. Ističući da, ukoliko je svemir nastao Velikim praskom, moraju postojati neki ostaci tog praska. Četrdesetih godina XX stoljeća Fred Hoyle je tražio da mu pokažu neki od fosila tog praska. Ovo njegovo podrugljivo izazivanje pomoglo je u pronalasku niza dokaza koji potvrđuju postojanje Velikog praska. Zanimljivo je da je podrugljivi izraz fosil kasnije prihvaćen kap naučni termin za dokaze koji su kasnije pronađeni. Pokušavajući opovrgnuti teoriju Velikog praska ismijavajući je, Hoyle je, zapravo, dao doprinos u njenom dokazivanju.

George Gamov i njegov učenik Ralph Adler su 1948. godine došli do zaključka da, ukoliko se desio Veliki prasak, doista mora postojati neki fosil, kako je to Hoyle i rekao. Prema njihovom logičnom zaključivanju, ova pozadinska radijacija niskog stupnja, trebala bi biti uočljiva svugdje, jer se nakon Velikog praska svemir širi na sve strane. Sve ostale radijacije koje su se pojavile nakon Velikog praska, trebale bi u svemiru posjedovati određenu početnu tačku i samo iz te tačke bi se trebale širiti vani. Međutim, radijaciju što se pojavila iz praska kojim je započeo cijeli svemir, ne bi trebalo biti moguće pratiti od jedne takve tačke. Dinamičnim širenjem svemira radijacija se morala širiti na sve strane. Šezdesetih godina XX stoljeća grupa naučnika sa Princeton univerziteta počela je veoma preciznim uređajima istraživati radijaciju o kojoj su teoretizirali Gamov i Adler. Međutim, do ovog veoma bitnog otkrića će, na vrlo zanimljiv način, doći drugi. Arno Penzias i Robert Wilson bili su istraživači zaposleni u telefonskoj kompaniji Bell. Jednog dana su, sasvim neočekivano, registrirali ravnomjernu mikrotalasnu radijaciju koja je aludirala na konstantnu termalnu enegriju u svemiru od oko tri Kelvina, što odgovara temperaturi od tri Celzijusa iznad apsolutne nule. U početku Penzias i Wilson nisu mogli riješiti misteriju, te su bili prisiljeni pozvati Roberta Dickea i njegove kolege iz grupe sa Princeton univerziteta, koji su radili u neposrednoj blizini. Dicke je nakon telefonskog razgovora doživio veliko razočarenje i shvatio da su drugi došli do otkrića, za koji se nadao da će on i njegova ekipa dobiti Nobelovu nagradu… Proučavanja kosmičke radijacije od tri Kelvina pokazala su da je ona savršeno ravnomjerna u svim smjerovima. Dokaz za koji je Hoyle mislio da ne postoji bio je otkriven. Za ovo otkriće Penzias i Wilson dobili su Nobelovu nagradu.

PODRŠKA VELIKOM PRASKU SA SATELITA

Nakon što su 1965. Penzias i Wilson dobili Nobelovu nagradu, 1989. godine lansiran je satelit COBE. Podaci koji su pristizali sa njega potvrdili su otkriće Penziasa i Wilsona. Veliki broj stručnjaka je potvrdio da podaci pristigli sa COBE-a predstavljaju siguran dokaz. Tako je proces, koji je 1927. započeo Lemaitre, 1989. godine dobio nove potvrde. Trebalo je proteći više od 1400 godina od objavljivanja Kur’ana da bi podaci sa satelita potvrdili istinitost njegovih tvrdnji.

Ako bismo se našli na pustom otoku i naišli na pepeo, vjerovatno niko od nas ne bi posumnjao da je na otoku nekada gorjela vatra. Na isti način i zraci, koje su pronašli Penzias i Wilson, a potom to potvrdili podaci prikupljeni uz pomoć COBE satelita, predstavljaju dokaz Velikog praska. Činjenica da su ove zrake rasprostranjene sasvim ravnomjerno, onako kako su smatrali da bi to trebalo biti oni koji su se protivili ovoj teoriji, predstavlja još jedan pokazatelj valjanosti ovog dokaza.

Jedan od dokaza koji potvrđuju teoriju Velikog praska vezan je za odnos hidrogena i helijuma u svemiru. Astronomi koji su tridesetih godina XX stoljeća polazili od činjenice da, prema svojoj građi, svako nebesko tijelo širi posebnu svjetlost, koristili su spektroskope kako bi analizirali građu zvijezda i galaksija. Zahvaljujući spektroskopima i matematici, proračunali su da je u početku u svemiru bilo oko 73% hidrogena, 25% halijuma, te 2% ostalih gasova. Međutim, zvijezde nisu proizvodile hidrogen i helijum u tolikim količinama. Proračuni naučnika različitih profila razjasnili su da je 20-30% helijuma nastalo prije formiranja zvijezda. Ovakvu laganu sintezu plina mogla je formirati samo vatrena lopta, koja je postojala u prvim trenucima Velikog praska; očekivani rezultati ranih faza Velikog praska, te količina hidrogena i helijuma u svemiru neki su od dokaza koji podržavaju ovu teoriju.

Iako su postojeći dokazi bili dovoljni da potvrde teoriju Velikog praska, svjedoci smo da ih je svakim danom sve više. Na čuvenom institutu CERN (Conseil Europeé pour la Recherche Nucléaire), najopremljenijem nuklearnom institutu na svijetu, napravljeni su eksperimenti s minijaturom Velikog praska. Rezultati ovih istraživanja su dodatno osnažili postojeću teoriju. Prema mišljenju prof. Petera Dornana, fizičara sa londonskog Imperial koledža, koji je predvodio istraživanja, rezultati ovog eksperimenta predstavljaju jedno od najbitnijih okrića XXI stoljeća.

I zakoni termodinamike potvrđuju teoriju prema kojoj svemir mora imati svoje početak. Prema drugom zakonu termodinamke (Zakon o gubljenju energije), neki procesi u svemiru su nepovratni i jednosmjerni, pri čemu je smjer određen općom težnjom ka entropiji. Shodno tome, energija postaje sve manje i manje iskoristiva, sve dok ne postane potpuno beskorisna. Kada bi svemir i materija postojali oduvijek, kretanje bi se u vječnosti pretvorilo u mirovanje. Sa druge strane, vječnost ne prolazi, jer ukoliko prolazi onda nije vječnost. Ukratko, očita činjenica da se mi nalazimo u određenoj vremenskoj tački podrazumijeva postojanje početka.
Ukoliko zamislimo da vrijeme nije stvoreno, nemoguće je izbjeći kontradikciju i takvo razmišljanje se mora završiti dilemom. Jedino moguće rješenje te dileme jeste prihvatanje pretpostavke da je vrijeme stvoreno i da svemir mora imati svoj početak. Ovaj sklad između potrebe postojanja početka svemira i Velikog praska, koji dokazuje početak svemira, predstavlja dokaz nad dokazima.

DA LI JE MUHAMMED, A. S., POSLAO SATELIT U SVEMIR?

Vidjeli smo da su se, radi dokazivanja Velikog praska, koristili podaci koji su pristizali sa satelita iz svemira. Dobro, a kako je 1400 godina prije slanja ovih satelita u svemir Muhammed, a. s., znao da je zemlja bila cjelina sa svim ostalim nebeskim tijelima, pa da se onda odvojila? Da bi se ispostavilo kako je Muhammed, a. s., mogao znati da se svemir stalno širi, upitali smo da li je možda Muhammed, a. s., skrivao neki teleskop ispod pustinjskog pijeska? Povrh svega, taj teleskop bi trebao biti savremeniji od onoga koji je posjedovao Hubble. Dobro, da li će ateisti tvrditi da je, proračunom kosmičke radijacije, Muhammed, a. s., ustanovio da je u početku svemir bio jedna cjelina? Hoće li zastupati ideju da je radi toga Muhammed, a. s., u svemir tajno poslao satelit i da je, analizirajući podatke koji su pristizali sa ovog satelita, 1400 godina prije COBE-a došao do potrebnih zaključaka? Penzias i Wilson, koji su 25 godina prije COBE-a, zajedno sa ekipom iz jedne telefonske kompanije, otkrili kosmišku radijaciju, nagrađeni su Nobelovom nagradom. Dobro, a hoće li Muhammeda, a. s., koji je prije 1400 godina rekao da je svemir nastao od samo jednog sjedinjenja i da se svemir širi, nevjernici bar kandidirati za Nobelovu nagradu za fiziku?

Očito je da oni koji kažu da Kur’an nije Allahova objava, nego da je napisao Muhammed, a. s., moraju postati predmet podsmijeha. Bez obzira na sve ovo, oni koji nemaju namjeru vjerovati, ostat će dosljedni svome nevjerovanju bez obzira koji dokaz vidjeli. To je tako bilo u vrijeme Ibrahima, a. s., tako je bilo i u vrijeme Musa, a. s., u vrijeme Isaa, a. s., a tako je bilo i u vrijeme Muhammeda, a. s. Psihologija nevjernika ostala je uvijek ista. Oni koji su se suprotstavljali Musau, a. s., govorili su da neće vjerovati bez obzira kakav dokaz im bude donesen:

I govorili su: “Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!” (7:132)

VELIKI PRASAK JE DOKAZ ALLAHOVE JEDNOĆE

Politeističke vjere su se u različitim zajednicama i različitim vremenima pojavljivale u sasvim različitim oblicima. Politeističko vjerovanje u Starom Egiptu se veoma razlikuje od politeizma u Indiji. Međutim, za sve oblike politeizma je zajedničko to što svaki bog ima određeno područje svoga suvereniteta. Sunce je bog kao i Mjesec, a bog je i onaj koji vlada planinama… Neki bogovi su odgovorni za kišu, neki za vjetar; neki bog je gospodar planina, a neki rijeka… Nasuprot sistemima vjerovanja koji cjepkaju svemir, židovstvo, kršćanstvo i islam, kao monoteističke vjere, svemir doživljavaju kao cjelinu. A razlog takvih uvjerenja jeste činjenica da u svemiru, kojeg je stvori Jedan i Jedini Allah, dž. š., ne može biti cjepkanja i podjela. Ta podjela, prema ovim vjerama, jeste samo u vanjskom izgledu, ali u biti svemir predstavlja jedinstvenu cjelinu: svemir kojim upravlja jedan Bog predstavlja jedinstvenu cjelinu u kojoj su sve tačke međusobno povezane.

Veliki filozofi prošlosti, od Kindija, Farabija, Ibn Sinaa, Ibn Rušda, do mnogih kršćanskih učenjaka, smatrali su da ”od jednog nastaje jedno”, ističući na taj način Božiju jednoću. Ovi mislioci su pokušavali naći korelaciju između partikuliranja u svemiru, iz čega je proizilazio logičan zaključak o Božijoj jednoći. Ovo jedinstvo je još jednom dokazano nakon što je teorija Velikog praska naučno potvrđena. Početak svemira je nesumnjivo bio u jednom entitetu. Obzirom da je sve u svemiru nastalo iz ovog jedinstva, onda sve mora biti u međusobnom jedinstvu i međusobnoj vezi. Niko stoga ne može ustvrditi kako Sunce, Mjesec, čovjek, zmija ili biljka imaju svoje zasebne stvoritelje. Iza svega se krije jedinstvo, a Stvoritelj tog jedinstva je i Stvoritelj Sunca, Mjeseca, čovjeka, životinja i biljaka, koje su proistekle iz tog jedinstva. Čak i prije dokazivanja postojanja Velikog praska bila je očita nelogičnost ideje prema kojoj su različite stvari stvarali različiti stvoritelji. Međutim, teorija Velikog praska je u tom smislu donijela neoboriv dokaz da je Bog jedan.

Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i roden nije, i niko Mu ravan nije!” (112:1-4)

Leave a Comment