Friday 24 November 2017

SVRSISHODNA UZROČNOST

This post is also available in: English, Albanian, Arabic, Turkish

U citiranom ajetu postoje važni dokazi povezani s uzročnošću (kauzalitetom). Oni koji se bave filozofijom znaju da rasprava o uzročnosti zahtijeva određeno predznanje iz oblasti filozofije.

Zar ne vidiš kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire – a da hoće, ostavio bi je da miruje – i kako smo uredili da na nju Sunce utječe. (25:45)

U vremenu i na prostoru objavljivanja Kur’ana nije postojala ni jedna jedina rasprava o filozofiji niti kauzalitetu. Veoma je značajna činjenica da Kur’an ističe pitanje kauzaliteta kao veoma važno pitanje na prostorima na kojima je preovladavala beduinska neupućenost. Većina velikih ideja u filozofiji oslanjala se i proizilazila iz filozofskih ideja naslijeđenih iz prošlosti. Kur’anske ideje o pitanjima kauzaliteta koje se ne oslanjaju ni na kakvo filozofsko naslijeđe predstavljaju dokaz njegove autentičnosti i jedinstvenosti.
Uzvišeni Allah kaže da sjena koju je stvorio nije nužna posljedica postojanja Sunca, nego da postoji jer On tako hoće. U ajetu je, dakle, obznanjena uzročno-posljedična veza između sjene i Sunca, ali je rečeno da je ta veza stvorena s određenom svrhom. Ideje koje nudi Kur’an razlikuju se od ideja skeptika poput Humea koji sumnja u zakone kauzaliteta, kao i od stavova onih koji pokušavaju objasniti svemir principima determinizma kauzalnih principa nastalih sasvim slučajno.
Pitanje uzročnosti je jedno od osnovnih pitanja u nauci. To je veza između dva događaja ili stanja ili djelovanja pri čemu jedna vodi drugoj ili je pak proizvodi. Princip uzročnosti, dakle, povezuje sve što postoji u svemiru. Uspotavljanjem odnosa između uzorka i posljedica, on sprečava da se naš svijet pretvori u haos. Kada ne bi bilo ovog odnosa, razumijevanje svijeta koji nas okružuje mogli bismo samo sanjati.
Moramo znati da bez uzročnosti ne bi postojale ni nauke poput fizike i hemije. Zahvaljujući tome što se možemo bezrezervno pouzdati u vezu uzroka i posljedica, u prilici smo proizvoditi avione, satelite.
David Hume je sumnjao u kauzalitet, ali kao i svi ljudi, nije ga mogao izbjeći, jer niko ne može živjeti izbjegavajući ga. Da Hume, naprimjer, nije odlučio pisati, nikada ne bi napisao Raspravu o ljudskoj prirodi, jer je pisanje uzrok nastajanja knjige.
Gazalijev kritički pristup kauzalitetu nije imao za cilj njegovo negiranje. On je predstavljao otpor pokušajima da se kauzalitet stavi na mjesto Božije volje. Njegov čuveni primjer gorenja pamuka imao je za cilj dokazati da je kauzalitet stvoreni sistem koji nazivamo svrsishodnom uzročnošću (teleološkim kauzalitetom).
Ove ideje mogu izgledati apsurdno onima koji nisu upućeni u važnost rasprave o uzročnosti u filozofiji. Mi ih ovdje pokušavamo razjasniti radi značajnog mjesta koje u historiji filozofije zauzimaju ekstremni stavovi koji osporavaju kauzalitet. Prirodne nauke su već prevazišle takve stavove, ali su oni kod nekih filozofa ostali prisutni.
Kur’an prihvata i priznaje uzročnost. Ono na što se, kao na ”sunnetullah” (Allahov običaj), upozorava u mnogim kur’anskim ajetima jesu zakoni koji vladaju u svemiru. Kao što ćemo to vidjeti u narednim poglavljima, Kur’an ukazuje na matematički poredak koji postoji u svemiru; dakle, odnosi uzroka i posljedica unutar neke vrste matematičkog poretka. Stavovi naučnika koji uzročno-posljedične veze izražavaju formulama u skladu su sa kur’anskim stavovima.
Međutim, iako Kur’an priznaje kauzalitet, on objašnjava njegovu svrhu na način teleološkog dokaza. Iako u kauzalnim odnosima uzrok prethodi posljedici, posljedice su prethodno kreirane. Lanac uzroka i posljedica, onako kako ga Kur’an predstavlja, djeluje u skladu sa Božijim znanjem i on sam ne može biti kreativan. Kur’an, dakle, iako ga priznaje, ne idealizira princip kauzaliteta. Postojanje sjenke nije nužna posljedica postojanja Sunčeve svjetlosti. Kur’an propagira univerzalni model zasnovan na ”stvorenom kauzalitetu”.

VJEROVATNOĆA PROTEINA I SVRSISHODNA UZROČNOST

U ovom dijelu poglavlja ćemo kroz konkretan primjer analizirati ateistički stav koji zakone uzročnosti uzdiže do stepena božanstva i kur’anski stav prema kojem je zakon uzročnosti stvorio Uvišeni Allah. Razmotrit ćemo protein hemoglobina, proteinskog pigmenta crvenih krvnih zrnaca koji prenosi kisik.
Činjenicu da ova materija prenosi kisik prihvata i vjernik i ateist. S obzirom da ne prihvataju da je ona svrsishodno kreirana, ateisti su primorani da njen nastanak objasne slučajnošću. Za razliku od njih, vjernici su mišljenja da je hemoglobin stvoren s određenim ciljem i da je isključena svaka mogućnost slučajnosti.
Da bismo utvrdili ko je u pravu, uzet ćemo matematiku kao najcjenjenijeg suca, prihvaćenog i u filozofiji i u prirodnim naukama.
Kada već govorimo o slučajnom ili svrsishodnom nastajanju, onda ćemo, kroz primjer proteina hemoglobina, to pitanje nastojati riješiti analizom vjerovatnoće slučajnog nastanka tog proteina.
Kao što znate, proteini nastaju u ishodu lančane povezanosti aminokiselina. Mijenjanjem mjesta samo jedne aminokiseline u tom nizu, protein prestaje biti taj protein i više ne može obavljati svoju funkciju. U ljudskom tijelu postoji 20 amino-kiselina. A jedan protein hemoglobina čine 574 aminokiseline poredane po preciznom rasporedu. Pretpostavimo da su se aminokiseline iz ljudskog tijela nanizale jedna iza druge kako bi formirale ovaj protein: vjerovatnoća slučajnog formiranja aminokiseline iz prvog reda ovog proteina je 1/20, a vjerovatnoća slučajnog formiranja aminokiseline iz drugog reda je 1/20×1/20. Što se, pak, tiče vjerovatnoće formiranja proteina kao cjeline, ona iznosi 1/20574.
Oni koji znaju matematiku odmah će shvatiti da ovaj broj označava nešto što je nemoguće. Međutim, mi ćemo ipak pokušati prikazati zašto ovaj broj označava nemogućost. Pretpostavlja se da u svemiru postoji 1080 atomskih čestica.
Dakle, ovaj broj je najveći postojeći broj u svemiru. Također se pretpostavlja da je svemir star oko 15 milijardi godina. Životni vijek svemira iznosi 15 milijardi godina x 365 (dana) x 24 (sata) x 60 (minuta) x 60 (sekundi) =473,040,000,000,000,000 sekundi. Pomnožimo li broj postojećih subatomskih čestica u svemiru (1080) sa brojem sekundi životnog vijeka svemira (oko 1018) dobit ćemo broj od oko 1098. (Ne zaboravite da je 10100 čak 100 puta veći broj od 1098. A 20574 je broj koji je nemoguće i izgovoriti i mnogo, mnogo, mnogo, mnogo… puta je veći od broja 1098.) Ovaj broj znači sljedeće: kada bi sve postojeće subatomske čestice u svemiru (poput elektrona, protona) pojedinačno bile aminokiseline i kada bi se u svakoj sekundi životnog vijeka svemira pokušavao formirati hemoglobin, to ne bi bilo moguće.
Na kraju, pred matematikom su ostali poraženi oni koji negiraju da su uzroci stvoreni svrsishodno. Povrh svega, u ovom proračunu vjerovatnoće zanemarili smo činjenice poput one da sve aminokiseline u živom organizmu kiralne, tj. da postoje ”lijeve” i ”desne” molekule aminokiselina, što je njihova osobina, koja mora biti uzeta u obzir prilikom nastajanja peptidne veze unutar proteina.
Kada bismo sve ove činjenice dodali proračunu vjerovatnoće, nemogućnost slučajnog nastanka bi bila daleko veća. Međutim, postignuti rezultat označava nevjerovatnoću sasvim dovoljnu onima koji poznaju matematiku. Naše tijelo u svakoj sekundi proizvodi milijarde primjeraka proteina hemoglobina, čije nastajanje apsolutno isključuje svaku slučajnost. Niste pogrešno pročitali: milijarde zrnaca hemoglobina, i to u svakoj sekundi!
Prema materijalističkom mišljenju, hemoglobin je uzrok nastao slučajno i zahvaljujući njemu kisik se prenosi u ćeliju. Prema mišljenju čovjeka koji svijet svijet vidi kroz prizmu Kur’ana, hemoglobin je uzrok kreiran prema određenoj svrsi i zahvaljujući tom uzroku kisik se šalje u ćeliju, te je, stoga, uzročnost nešto što je Uvišeni Allaha stvorio.
Ovaj primjer koji smo naveli za hemoglobin sa funkcijama u našem tijelu možemo proširiti na životinjski i biljni svijet, odatle na pojave na Zemlji, a sa njih na svemir. Zakoni uzročnosti na svim tim poljima funkcioniraju u okviru određene svrsishodnosti.

ŠTA MOŽE BITI UZROK UZROČNOSTI?

Uzrok uzročnosti možemo pronaći postavljanjem pitanja: Šta bi bilo kada ne bi bilo uzročnosti? Kada ne bi bilo uzročnosti nemoguće bi bilo i razmišljanje, uzimanje hrane, a i kretanje. Bez obzira na to da li bi bez uzorčnosti bilo moguće postojanje svemira, sasvim je sigurno da bi bez nje bilo nemoguće naše poimanje svemira.
Glad je uzrok unošenja hrane u organizam. Snabdijevanje hranom i otvaranja frižidera je, isto tako, uzrok za unošenje hrane u organizam. To što jelo koje stavimo pred sebe, pod utjecajem sile gravitacije, stoji tamo gdje ga stavimo i to što progutani zalogaj ide u stomak je također u vezi sa uzročnošću.
Pojave u svemiru, isto tako, poimamo i percipiramo u skladu sa zakonima uzročnosti. Na taj način se na uzročnosti temelji i naša percepcija svemira koja pomaže u našem poimanju ljepote Allahove umjetnosti i neograničenosti Allahovog znanja.
Poimanje zakona uzročnosti moguće je zahvaljujući sposobnosti koju nam je Uvišeni Allah darovao, kao i činjenici da je ove zakone učinio pojmljivim. Naše razmišljanja nastaje u okviru zakona uzročnosti. Proces nastanka ideje u našoj svijesti zasniva se na ovom zakonu. Kada bi uzročno-posljedične veze koje postoje u svemiru bile jednostavnije, mnogi od nas vjerovatno ne bi dovoljno cijenili savršenstvo stvaranja.
S druge strane, da su one složenije nego što jesu, i da ih ne možemo shvatiti, ne bismo mogli shvatiti ni svemir. Ukratko, postojeći odnos uzroka i posljedica u svemiru, rezultat je savršenog Allahovog plana i stvaranja.
Najveća ateistička zabluda jeste njihovo svođenje posljedica na puki uzrok, s obzirom obzirom da su uzroci u lancu kauzaliteta rezultat puke slučajnosti. Na jednostavnom primjeru proteina upravo smo dokazali apsurdnost slučajnosti kao uzroka. Kada shvatimo da uzroci iz lanca uzroka i posljedica ne mogu nastati slučajno, tada će nam postati jasno da su sve posljedice u svemiru djelo i stvaralački čin Uvišenog Allaha.
Materijalistički ateizam, koji uzročnost ne smatra kreiranim procesom, nego djelom pukih uzroka, od materije i zakona uzročnosti inherentnog materiji pravi božanstvo.
Eliminiranjem pretpostavke o slučajnosti, sve u svemiru postaje stvaralački čin sveobuhvatnog znanja i neograničene moći Stvoritelja. Pretpostavka slučajnog nastanka u pojmu vremena, unutar kojeg su se odvijale faze stvaranja, onemogućava ateističko poimanje Stvoritelja Koji oduvijek postoji.
Pobijanjem pojma slučajnosti, sva saznanja će biti unaprijeđena u fakt postojanja oduvijek, pošto oni koji tvrde da je neki postojeći predmet ili saznanje nastalo slučajno taj proces vezuju za određeni proces unutar vremena. Kada se jednom raščisti sa idejom i mogućnošću slučajnosti, postaje jasno da sve što postoji nastaje znanjem Onoga Koji oduvijek postoji. Sve to vodi do razumijevanja svemira kao svojevrsnog rezultata procesa, proizvoda procesa (unutar principa uzročnosti), djela Onoga Koji vječno postoji.

Leave a Comment