Monday 12 November 2018

ZNAKOVI IZ NOVOG ZAVJETA

This post is also available in: English, German, Albanian, Arabic, Turkish

Kur’an govori kako kršćani prikrivaju mnoge istine sadržane u Indžilu (Novom Zavjetu). Jedan dio tih istina jesu kazivanja Novog Zavjeta koja upozoravaju i najavljuju dolazak našeg Vjerovjesnika, Muhammeda, a. s. U ovom poglavlju ćemo analizirati kazivanja Novog Zavjeta koja najavljuju dolazak našeg Vjerovjesnika i način na koji je to prikriveno.

O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna. (5:15)

Tri velike vjere, kojima pripada više od polovine ukupne svjetske populacije, izuzev određenih razlika u načinu ispoljavanja vjere, nose istu poruku. Tri velike vjere su suglasne u najbitnijim tačkama, a, prije svega, u zagovaranju Božije jednoće, neobožavanju ničega mimo Boga, u vjeri u Božiju moć i neograničeno znanje. Isto tako, vjerovanje u budući svijet, kao jedno veoma bitno vjerovanje, zajedničko je ovim vjerama. Sličan je pristup i u općim moralnim pitanjima poput zaštite ljudskog života i imovine i udjeljivanja siromasima, te spominjanja Boga, zahvale i molitve u određenim vremenima.
Fanatičnost u svakoj vjeri dovodi do njenog iskrivljavanja i narušavanja originalnosti. Kur’an nas posebno upozorava na takve ljude koji se pojavljuju pod krinkom vjerskih autoriteta i koji narušavaju originalnost vjere (Vidi: 9- At-Tawba 31 i 34, 5- Al-Ma’i-da 13, 2- Al-Baqara 75). Rečeni problem nije predmet izlaganja ove knjige jer kompleksnost teme zahtijeva studioznu analizu u zasebnom djelu. Ukratko, recimo da je zajednička odlika tih fanatika iskrivljavanje poruka iz Svete Knjige, proglašavanje vjerovjesnika za Božijeg sina i vjerskih autoriteta svecima, posvećivanje knjiga – izvora patvorene vjere.
Kada se sve tri vjere riješe svojih fanatika (inšaallah), bolje ćemo shvatiti da ove vjere daju istu poruku. Način postozanja tog cilja nije tema ove knjige.
Kao prva velika objava, Tevrat (Stari Zavjet) upozorava na dolazak i Isaa, a. s., a isto tako i na dolazak Muhammeda, a. s. Što se, pak, tiče Indžila (Novog Zavjeta) on potvrđuje Musaa, a. s., a ukazuje na dolazak Kur’ana. Kao posljednja Knjiga, Kur’an potvrđuje obje prethodne Knjige. Iz tog razloga, fenomeni koje iznosimo u ovoj knjizi i koji dokazuju da je Kur’an Allahova riječ, u isto vrijeme dokazuju da su Tevrat i Indžil također knjige koje je objavio Uzvišeni Allah. (Bez obzira što su, pod utjecajem fanatizma, Tevrat i Indžil izgubili svoju originalnost i što su pojedini njihovi dijelovi izgubili značenja, ne smijemo gubiti iz vida nekadašnju istinitost tih knjiga).
U ovom poglavlju ćemo analizirati saopćenja postojećeg Indžila (Novog Zavjeta) koja najavljuju dolazak našeg Vjerovjesnika, Muhammeda, a. s. Prilikom ovih analiza ne smijemo gubiti iz vida citirani ajet koji govori da kršćani mnogo šta kriju iz Indžila. Ono čega se najviše plaši jedan dio kršćana jeste rušenje vjere u sveto trojstvo i poimanje Isaa, a. s., kao vjerovjesnika koji je ravan svim ostalim vjerovjesnicima. Ukoliko se priznaju indžilska najava našeg Vjerovjesnika, ispostavit će se nevjerodostojnost saopćenja koja pretjerano uzvisuju Isaa, a. s. Iz tog razloga, na čelu onformacija na čijem prikrivanju Crkva najviše radi jesu indžilska saopćenja koja najavljuju dolazak Muhammeda, a. s. Da bi zaštitila svoj autoritet, pa čak i postojanje, Crkva (Vjera u sveto trojstvo ne nalazi se čak ni u postojećoj, apokrifnoj verziji Novog Zavjeta; riječ je, dakle, o potpunoj izmišljotini Crkve) radi na izvrtanju mnogih formulacija i poruka zastupljenih u Novom Zavjetu. Ne smije se gubiti iz vida činjenica da je Isa, a. s., govorio aramejski, a da su najstariji primjerci Novog zavjeta na starogrčkom, latinskom jeziku. Iz toga proizilazi da je značajan dio iskrivljavanja načinjen prilikom prevođenja Novog Zavjeta na starogrčki i latinski jezik.

NA ŠTA SE ODNOSI RIJEČ PARAKLIT?

A kada Isa, sin Merjemin, reče: “O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći”. (61:6)

Kur’an govori da je Isa, a. s., najavio dolazak Muhammeda, a. s. (Oni koji ovu formulaciju direktno ne nalaze u Novom Zavjetu mislili su, pozivajući se i na kur’anski ajet koji kaže da sljedbenici Knjige mnogo šta kriju, da su kršćani uništili ove rečenice Novog Zavjeta koje sadrže tu najavu. To je moguće za jedan dio rečenica. Međutim, istraživanja su pokazala da je, izvrtanjem značenje, jedan dio ovih formulacija pogrešno tumačen, a da se jedan dio ovih najava zapravo još uvijek nalaze u postojećem Novom Zavjetu. Tako i analiza Svetih Knjiga dokazuje ispravnost još jednog kur’anskog navoda.)
Kur’an ističe da je riječju ”Ahmed”, koja ima značenje ”hvaljen ili najhvaljeniji”, najavio dolazak našeg Vjerovjesnika. Riječ ”Ahmed” dolazi od istog korijena kao i riječ ”Muhammed”.
Pojedini analitičari su mislili da riječ ”Ahmed” predstavlja lično ime našeg Vjerovjesnika. Mi, međutim, smatramo da je, namjesto vlastitog imena, riječ ”ahmed” ispravnije shvatati kao atribut koji, dakle, znači ”hvaljeni, najhvaljeniji”. To je zbog toga što se ime našeg Vjerovjesnika četiri puta spominje u Kur’anu i na svim tim mjestima korišteno je ime Muhammed (Vidi: 3- Ali ‘Imran 144, 33- Al-Ahzab 40, 47- Muhammad 2, 48- Al-Fath 29). Ovo je naše mišljenje, ali se ništa ne mijenja ako mislimo da je riječ ”ahmed” korištena i kao vlastito ime. U svakom slučaju, riječ ”ahmed” ima isto značenje kao i ime ”Muhammed” i ima isti korijen ”H-M-D”.
Sada ćemo razmotriti kako se, u Novom Zavjetu (Evanđelje po Ivanu), riječima istog značenja kao i riječ ”ahmed” najavljuje dolazak našeg Vjerovjesnika. Razgovor koji je, poslije posljednje večere, a prije hapšenja, Isa obavio sa svojim pristalicama (apostolima) spominje se jedino u Evanđelju po Ivanu. U preostala 3 Nova Zavjeta (Evanđelje po Mateju, Evanđelje po Marku i Evanđelje po Luki) ovaj slučaj se uopće ne spominje. Kako objasniti to što se ovaj razgovor, u kome je Isa rekao nešto što se može shvatiti kao oporuka, ne nalazi u preostala 3 evanđelja? Da li su, možda, te riječi naknadno ukinute iz ostalih evanđelja? Ovo su navodi Evanđelja po Ivanu:

“Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. (16) I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. (14:15-16)
Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. (14: 26)
No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. (8) A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda. (16:7-8)
No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. (14) On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. (16:13-14)

(Riječ ”Branitelj” u turskom prijevodu Novog Zavjeta nije prevođena i navođena je u izvornom obliku – Paraklit. – Op.prev.) Uskoro ćemo razmotriti značenja koja se daju riječi ”Paraklit”. Najstariji primjerci Evanđelja po Ivanu su na starogrčkom, a ne na aramejskom, kojim je govorio Isa, a. s. Unatoč mogućnostima svakojakih izmijena, iz navedenih rečanica razumijemo sljedeće:
A- Duh Istine, koji će doći, neće govoriti od sebe. (Evanđelje po Ivanu 16, 13) To upravo odgovara Kur’anu, Objavi dostavljenoj našem Vjerovjesniku. Kur’an to ističe na sljedeći način:

On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje. (53:3-4)

B- Onaj koji će doći hvalit će Isaa (Evanđelje po Ivanu 16, 14). Mnogi kur’anski ajeti hvale Isaa, a. s., i potvrđuju njegovo vjerovjesništvo.
C- Onaj koji će doći spominje se zajedno sa Svetim Duhom (Džebrail) (Evanđelje po Ivanu 14, 26). U Kur’anu se spominje da je Muhammedu, a. s., Objava dolazila posredstvom Džibrila.
I Kur’an je, sigurno, objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku; on je spomenut u knjigama poslanika prijašnjih. (26- Aš-Šu’ara’, 192-196)
D- On će saopćiti da je uzimao sa istog izvora kao i Isa (Evanđelje po Ivanu). Sve ono što je Muhammed, a. s., rekao izvor je Allah, dž. š. Posredstvom Džibrila je uzimao objavu, kao i svi ostali vjerovjesnici.
E- Poučavat će vas svemu (Evanđelje po Ivanu 14, 26). Muhammed, a. s., je putem Kur’ana podučio svemu potrebnome o svakom pitanju, od Allahovog postojanja, ahireta, do uzornog morala.
F- Podsjećat će vas onome što sam ja rekao (Evanđelje po Ivanu 14, 26). Poruke Isaa i Muhammeda, a. s., sadrže iste istine (bez obzira koliko to fanatici iskrivili!)
Kršćani govore da se pojam ”Paraklit” odnosi na Džebraila. Ako je to tako, zašto se Džibril, koji se spominje na drugim mjestima u Novom Zavjetu, ne spominje pod imenom Paraklit, osim u konkretnom slučaju kada se govori o osobi koja će se pojaviti u budućnosti? U 16. rečenici Evanđelja po Ivanu 14, Isa govori kako će Otac poslati drugog Paraklita, koji će, dakle, biti poput njega. Da li je poput Isaa Muhammed, a. s., koji je čovjek, ili Džibril, koji je melek? Ko, osim našeg Vjerovjesnika, može biti onaj što će doći nakon Isaa, a. s., ko će braniti Isaovo vjerovjesništvo, ko će ljude poučiti svim temeljnim pitanjima – od Allahovog postojanja do postojanja ahireta, koji podučava Objavom koja mu se obznanjuje, a ne po svome hiru?
Prema prof. Abdulahadu Davudu, vrlo je vjerovatno da je riječ ”Paraklit” starogrčki oblik riječi ”himda” i ”hemida” iz aramejskog jezika, kojim je pričao Isa, a. s. (U prethodnom poglavlju smo vidjeli da se ovom riječju u Starom Zavjetu upozoravalo na našeg Vjerovjesnika.)
Prof. dr. Maurice Bucaille, koji kritizira nastojanja da se riječ ”Paraklit”, koja se spominje u Evanđelju po Ivanu, tumači kao Sveti Duh (Džibril), na sljedeći način odbija ovo tumačenje, te, pozivajući se na etimologiju starogrčkog jezika, ističe da je ”paraklit” (parakletos) Vjerovjesnik, poput Isaa, a. s., koji će doći nakon njega: ”Poučavanje koje se ovdje iznosi, ni u kom slučaju se ne može odnositi na ilham (nadahnuće), kao primarnu dužnost Džebraila (Svetog Duha). Naprotiv, zbog pojma ‘širenja’ u grčkoj riječi, koja ju determinira, sasvim je očito da ona ima svojevrstan materijalni karakter. U tom slučaju, grčki glagoli ‘akouo’ i ‘laleo’ definiraju određene materijalne funkcije, te ovi glagoli jedino mogu biti u vezi sa bićem koje posjeduje organe sluha i govora. Prema tome, nemoguće je tvrditi da se ovi glagoli odnose na Sveti Duh (Džebrail). Obzirom da je tako, vidjeti čovjeka koji, poput Isaa, ima sposobnost govora i sluha, u riječi ‘Paraklit’ iz Evanđelja po Ivanu, rezultat je do kojeg dovodi logično rasuđivanje. Grčki tekst kategorično iziskuje ove sposobnosti. Znači da Isa najavljuje da će poslije njega Bog na Zemlju poslati drugog čovjeka i da će njegova uloga, ukratko, biti uloga Vjerovjesnika koji će čuti Božiji govor i koji će Njegovu poruku prenositi ljudima. Riječi ‘Sveti Duh’, koje se sada nalaze u postojećem tekstu, nastale su naknadnim svjesnim dopisivanjem. Razlog dodatka jeste mijenjanje prvobitnog značenja jednog dijela koji najavljuje dolazak Vjerovjesnika nakon Isaa, pošto bi vjerovanje bilo u protivrječnosti sa kršćanskim društvom koje želi Isaa za posljednjeg vjerovjesnika.”
Prof Abdulahad Davud na sljedeći način etimološki objašnjava značenje riječi ”paraklit”: ”Riječ ‘Paraklit’ jeste iskvareni oblik riječi ‘periqlytos’, koja i etimološki, a i leksikološki znači ‘uzvišene časti, dostojan hvale’. S time u vezi, svjedok sam da se u Alxandreovom djelu Dictionnaire Grec Français ova riječ objašnjava na sljedeći način: ova imenica je složenica od prefiksa ‘peri’ i riječi ‘kleotis’, izvedene iz korijena ‘hvaliti’. Ova riječ je u potpuno istom značenju sa riječju ‘ahmed’ oja znači ‘najpoznatiji, najhvaljeniji, najuzvišenije časti’. Jedino pitanje koje ovdje treba odgonetnuti jeste pronaći original ove riječi u aramejskom jeziku, kojim se koristio Isa, a. s.”

ONAJ PROROK

On prizna; ne zanijeka, nego prizna: “Ja nisam Krist.” (21) Upitaše ga nato: “Što dakle? Jesi li Ilija?” Odgovori: “Nisam.” “Jesi li onaj Prorok?” Odgovori: “Ne.” (1:20-21)

Jahjau, a. s., (Ivanu Krstitelju) postavljaju se 3 pitanja i on na sva ta tri pitanja daje negativan odgovor:
1 Jesi li ti Mesih? (Jesi li ti Krist?)
2 Jesi li ti Ilija (Iljas)?
3 Jesi li ti onaj Prorok?
Bilo je onih koji su, pozivajući se na Evanđelje po Mateju, govorili da će Jahja, a. s., (Ivan Krstitelj) biti Iljas, a. s., (Ilija). Ovdje se to spominje na sljedeći način: “Tada razumješe učenici da im to reče o Ivanu Krstitelju.” (Vidi: Evanđelje po Mateju 17, 13). Premda, u navodu iz Evanđelja po Ivanu, Jahja (Ivan Krstitelj) sasvim otvoreno kaže da on nije Iljas (Ilija).
U Evanđelju po Ivanu spominju se 3 vjerovjesnika: 1- Krist (Isa, a. s.,), 2- Ilija (Iljas, a. s.) i 3- Onaj Prorok. Poznato je da je Jahja, a. s., (Ivan Krstitelj) živio u isto vrijeme kada i Krist (Isa, a. s.). U Novom Zavjetu Krist (Isa, a. s.) kaže kako je Ilija došao i da su uradili od njega ono što im se prohtjelo (Vidi: Evanđelje po Mateju 17, 12).
Dobro, ko je onda ”Onaj Prorok”? Ljudi su očekivali Vjerovjesnika što je naglašeno u Starom Zavjetu, u Ponovljenom Zakonu 18/18 (Analizirali smo to u prošlom poglavlju). To upućuje na činjenicu da je ”Onaj Prorok” neko drugi mimo Krista. Dobro, ko je taj Prorok, koji će, kako se to navodi u Starom Zavjetu, u Ponovljenom Zakonu 18/18, ljudima dostavljati Božije riječi, koji nije bio došao u vrijeme Krista i koji se razlikuje od Krista? Ne može se, mimo Muhammeda, a. s., pokazati nijedan čovjek koji je ispunio dužnost vjerovjesništva preuzetu od Allaha, dž. š., koji je zauzeo bitno mjesto u povijesti i koji je došao nakon Isaa, a. s.

KAKO PREPOZNAJE LAŽNOG PROROKA?

“Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. (16) Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? (17) Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. (18) Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. (19) Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. (20) Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.” (7:15-20)

Nigdje u Novom Zavjetu ne kaže se da nakon Isusa neće doći prorok. Suprotno tome, u Novom Zavjetu se navode sljedeći kriterij za prepoznavanje onih koji nastupe sa tvrdnjom o vjerovjesništvu: ”Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.”
Međutim, kada nakon Isusa ne bi došao drugi Vjerovjesnik, onda bi na ovo pitanje Isus mogao odgovoriti skraćenim i kategoričnim odgovorom: ”Poslije mene neće doći nijedan Prorok; ko se pojavi sa tom tvrdnjom – on je lažov!” Metod koji preporučuje Isus radi prepoznavanja lažnog od pravog vjerovjesnika dovoljan je dokaz da će nakon Isusa doći drugi Vjerovjesnik. A Muhammedovo, a. s., vjerovjesništvo bi kršćanima trebao biti dovoljan dokaz činjenice da će nakon Isusa doći drugi vjerovjesnik. To je zbog toga što se plodovi, poput vjere u Boga, oslanjanja i ljubavi prema Bogu, te formiranje društva koje se ne klanja kipovima, mogu postići jedino i samo uz pomoć vjere objavljene Muhammedu, a. s.
Rabini, sveštenici i svećenici, koji priznaju Novi i Stari Zavjet, natječu se u prikrivanju i iskrivljavanju svih ovih jasnih činjenica i znakova iz Novog i Starog Zavjeta. Na žalost, stavovi Katoličke i Pravoslavne Crkve, koje se niti spominju u Novom Zavjetu, a niti ima upozorenja na njih, stavovi Vatikana, odnosno Pape i arhiepiskopa velikom dijelu kršćanskog svijeta bitniji su od stavova Starog i Novog Zavjeta.

OKUPLJANJE OKO ZAJEDNIČKE RIJEČI

Ni u postojećim primjercima Starog, a niti Novog Zavjeta nema ništa u vezi sa vjerom u Sveto Trojstvo. Izvući jedno takvo vjerovanje čak i iz postojećeg Novog Zavjeta apsolutna je besmislica i zabludjelost. Međutim, crkveni komentar vjere toliko je prešao ispred Novog Zavjeta da zvanična saopćenja Crkve Sveto Trojstvo iznose kao najbitniju činjenicu kršćanstva. Da je vjera u Sveto Trojstvo doista toliko bitna, zar se o tom pitanju u Novom Zavjetu ne bi nalazilo na stotine saopćenja i upozorenja? Međutim, nema niti jednog jedinog! Kršćani na isti način prihvataju i Stari Zavjet. Zašto se u Starom Zavjetu ne nalazi ni jedno upozorenje na Sveto Trojstvo? Nećete to naći čak ni ako pažljivo pretražite cijeli Stari Zavjet! Zašto se Sveti Duh (Džebrail) u Starom Zavjetu ne ističe kao jedan od trojice? Zašto se nigdje u Starom Zavjetu ne kaže da će u budućnosti doći Božiji sin u ljudskom obliku ili da će doći Božiji odsjaj? Kako je moguće da se ova veoma, veoma bitna komponenta vjere ne nalazi u Starom Zavjetu? Zar kršćani ne smatraju da je Stari Zavjet Božija Objava?
Pitanje Oca i Sina, koje se spominje u postojećoj verziji Novog Zavjeta, se, također, tako shvata opet u ishodu komentara Crkve, pošto se u Novom Zavjetu Bog predstavlja kao Otac svih ljudi, a svi vjernici kao njegova djeca. Dakle, nepristrasni čitalac postojećeg Novog Zavjeta riječ ”Otac” će shvatiti kao figurativni izraz koji se koristi u značenju ”Oca cijelog čovječanstva”, a riječ ”sin” kao figurativni izraz koji se koristi za cijelo čovječanstvo.

Da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima… (5:45)

Mislimo da se termin, koji se u Isaovom aramejskom jeziku koristio u značenju ‘Bog, Gospodar svih ljudi’, na starogrčki jezik preveo sa ”Otac”, a da je riječ u značenju ”poslušnog roba” prevedan kao ”Sin”. A izvor ovakvog prijevoda su svećenici koji su, bez ikakve sumnje, nastojali usaditi ovu svijest. Svoju pretpostavku ne možemo dokaziti zato što ne posjedujemo Novi Zavjet na aramejskom jeziku. Međutim, način korištenja ovih riječi u postojećem Novom Zavjetu potvrđuje našu tvrdnju. Riječ ”abb”, koja se iz semitskih jezika prevodi kao ”otac”, ima, isto tako, i značenje ”neko ko je povod”. Možda je ovo značenje u originalnom jeziku jedan od razloga pogrške načinjene usljed prevođenja. (Prema jednoj tvrdnji, oni što su prvi put Novi Zavjet sa semitskog prevodili na latinski jezik su u riječi ”Al-Albar”, koja se koristila za Boga i koja ima značenje ”izvor razuma, sveznanje”, nalazili sličnost sa riječju ”Ab, Abra, Abba”, te su je prevodili sa ”Pap, Papa”, koja znači ”Otac”.) Smatramo da su ovu pogrešku kršćanski svećenici svjesno učinili. Kršćanski vjerski autoriteti, koji su ušutkali oponente na Nicejskom Koncilu su, nakon tog Koncila, vidno nametnuli pogrešno poimanje i vjeru u Oca i Sina. Završit ćemo ovo poglavlje citiranjem dva kur’anska ajeta:

Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju. (9:31)
I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: “Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.” (29:46)

Leave a Comment