Friday 19 July 2019

STVORENI SMO IZ NIČEGA

This post is also available in: English, German, Albanian, Arabic, Turkish

Riječ “bede’e”, spomenuta u ajetu, označava stvaranje iz ničega. Osim toga, ova riječ nosi značenje stvaranja bez uzora, a ne stvaranje po ugledu na nešto već postojeće.

On je stvoritelj nebesa i Zemlje, i kada nešto odluči, za to samo rekne: “Budi!” – i ono bude. (2:117)

Najveće čudo stvaranja jeste stvaranje svega postojećeg iz ničega. Ilustracije radi, razmislimo o postojećim bojama. Niko od nas ne može zamisliti, a ni izmisliti boju koju prethodno nismo vidjeli. Unatoč tome što znamo postojeće boje, ne možemo stvoriti neku novu. Međutim, Allah, dž. š., je stvorio sve boje kada pojam boje nije ni postojao, baš kao što ni svemir ranije nije postojao. Stvoriti pojam i raznovrsnost svega što iz tog pojma proizilazi, i to iz ničega, bez sumnje je iznad mogućnosti ljudskog poimanja i percepcije.

Ateisti tvrde da materija oduvijek postoji, da nema svoj početak i da je sve postojeće nastalo slučajno. Tako, naprimjer, čuveni materijalistički filozof Georges Politzer u svojoj knjizi Polazni principi filozofije kaže: ”Svemir nije stvoren. Kada bi bilo tako, svemir bi trebao biti djelo Boga, koji ga je trebao stvoriti u određenom trenutku i iz ničega. Da bi se mogla prihvatiti kreacionistička teorija, prije svega se mora prihvatiti postojanje trenutka kada nije postojao svemir, a potom da se nešto pojavilo iz ništavila.”

Ateizam je negiranje postojanja Boga, a materijalizam uvjerenje da ne postoji ništa osim materije. Ove dvije riječi se često koriste kao sinonimi, jer ateisti, koji dakle negiraju postojanje Boga, obično prihvataju vječnost materije, te na taj način postaju materijalisti. Ateisti zagovaraju ideju da materija nije stvorena i da oduvijek postoji.
Ideja vječnog postojanja Boga i stvorenosti materije potiče iz monoteističkih religija. Sve monoteističke religije stoje na stanovištu da Bog postoji oduvijek i da je On stvorio materiju.

Tačno je da i danas neki ljudi obožavaju Sunce, Mjesec i vatru. Oni to čine ne posjedujući za takvu svoju praksu nikakvo racionalno, naučno niti filozofsko opravdanje. Uzaludno je racionalno, naučno i logički opovrgavati vjerovanje koje razum, logiku i nauku ne prihvata kao kriterij. Takvim ljudima potrebni su dokazi koji će srušiti njihove predrasude i osloboditi ih njihove zablude. O pitanju postojanja Boga u povijesti čovječanstva postojala su tri različita gledišta čiji zagovornici smatraju da su ona u skladu sa razumom i naukom, ili da, u najmanju ruku, prihvataju razum, logiku i nauku kao kriterij. Zbog toga ćemo u ovoj knjizi analizirati i pokušati provjeriti tačnost i opravdanost ova tri koncepta, svjetonazora:
1) Monoteizam: postoji samo jedan Bog, Onaj Koji je stvorio materiju, savršeni svemir i sve što je u njemu, živo i neživo.
2) Ateistički materijalizam: materija postoji oduvijek. Sve je nastalo od materije nizom slučajnosti.
3) Agnosticizam: ne možemo znati koja je od ove dvije ideje ispravna. I jednu i drugu je moguće opravdati i dokazati.

U biti, postoje samo dvije alternative, jer treća, zapravo, i ne predstavlja novu ideju, nego više nemogućnost dokazivanja ispravnosti jednog od prethodna dva mišljenja. Agnosticizam znači zagovaranje ideje da ne možemo spoznati da li je materija stvorena ili nije. Tako, naprimjer, u djelu Dijalozi o prirodnoj vjeri, Davida Humea (1711-1776), tri diskutanta predstavljaju suprotnosti, ”Cleanthesov čisti filozofski stav” u dijalogu sa ”Philovim beznadežnim skepticizmom” i ”krajnje neprilagodljivom ortodoksnošću Demea”, gdje dakle Philove riječi izražavaju agnostičke stavove. Isto tako, Kant (1724-1804) u svojoj knjizi Kritika čistog razuma, smatra da je nemoguće spoznati da li je čovjek stvoren ili nije. (Unatoč činjenici da su njegove ideje po vokaciji, agnostičke, Kant je vjerovao u Boga.)

TEORIJA VELIKOG PRASKA OPOVRGAVA I AGNOSTICIZAM I ATEIZAM

Stav agnostika možemo sublimirati u sljedećoj rečenici: ”Ne možemo znati ima li Boga ili nema, kao ni da li svemir postoji oduvijek ili ne.” Oni smatraju da niti je šta poznato, niti je moguće spoznati. Ako se potvrdi pretpostavka da ”materija ima svoj početak”, kako god će se opovrgnuti pretpostavka da ”materija nema početka”, isto tako će se opovrgnuti i mišljenje kako ”ne možemo shvatiti da li materija ima svoj početak ili nema”. Prema tome, dokaz da materija ne postoji oduvijek je udarac kako ateizmu, tako i agnosticizmu. Kada je hipoteza o stvaranju i nastanku materije dokazana, ateisti su trebali napustiti svoje nevjerovanje, a agnostici skepticizam. Ukoliko se sjećate, u 30. ajetu sure ”Al-Anbija”’, u kojem se govori o Velikom prasku, postavljeno je i pitanje ”I zar neće vjerovati?”, što predstavlja aluziju na to da će ateisti i agnostici ostati vjerni svojim zabludama. Tako postaje jasno da nema razlike između agnostika i čovjeka koji obožava kravu, i da je poricanje ateista ravno idolpoklonstvu vatropoklonika; filozofija takvih ljudi zasnovana je na uobrazilji, nelogičnosti i krajnjoj naučnoj neutemeljosti. Napokon su pale u vodu ateističke i agnostičke tvrdnje o naučnosti i racionalnosti. I to još u etapi stvaranja materije… U naredim poglavljiva knjige, kada budemo analizirali fenomene kur’anskih ajeta, vidjeti ćemo da se u svemiru, u strukturi njegovog stvaranja i u stvaranju živih bića odvija inteligentno osmišljen proces, te ćemo isto tako pokazati da su primjedbe agnostika i skeptika ovoj činjenici samo puka uobrazilja i mašta.

Određeni materijalistički orijentirani naučnici su bili primorani priznati kako su, nakon dokazivanja Velikog praska, morali priznati stvaranje. Ilustracije radi, engleski materijalista, fizičar H. P. Lipson je na sljedeći način priznao da je, htio ne htio, morao prihvatiti teoriju Velikog praska: “Smatram da smo primorani ići dalje sa ove tačke i prihavtiti da je stvaranje jedino prihvatljivo objašnjenje. Svjestan sam da je to za većinu fizičara, među kojima sam i ja, veoma odbojno, ali ako egzaktni dokazi potvrđuju jednu teoriju, onda tu teoriju ne možemo odbiti samo zato što nam se ona ne sviđa.”

PRIJE VELIKOG PRASKA

U uvodnom dijelu svoje knjige Deep Time (Duboko vrijeme) David Darling daje osvrt na stanje prije Velikog praska i opisuje ga na sljedeći način: “Nije bilo vremena, nije bilo svemira… Nije bilo ni materije, a ni energije… Ničega nije bilo… Nije bilo ni najmanje tačke, čak ni praznine. U ovom nepostojanju se pojavila neznatno, izuzetno malo pomjeranje… Jedan sićušni titraj… Jedno lagano talasanje, neodređeni vrtlog… Otvorio se poklopac ove kozmičke kutije i ispod su se pojavili izdanci fenomena stvaranja…”

A u svojoj knjizi Starscapes, Gerrit L. Vershuur, sa Colorado univerziteta, ističe da se, u odnosu na ostale teze, kreacionistička teza pokazala ispravnom: “Teorija Velikog praska je u skladu sa činjenicom da su Svijet i svemir stvoreni, na što upućuje i vjera. To je neočekivani rezultat astronomije, koji odgovara vjerskim stavovima.”

Postalo je jasno da vrijeme postoji u odnosu prema kretanju materije. Obzirom da prije Velikog praska nije postojala ni materija ni kretanja materije, isto tako nije postojalo ni vrijeme. Uporedo sa Velikim praskom stvoreno je i vrijeme i materija. Inače, to dvoje međusobno je povezano. Roger Penrose, sa Oxford univerziteta i Stephen Hawking su u zajedničkom projektu matematički dokazali da je vrijeme počelo nastankom svemira. Teorija Velikog praska je potvrdila hipotetičku ateističku alternativu, prema kojoj bi svemir, ukoliko je stvoren, morao imati svoj početak. Ukratko, ateistički stavovi su dokazani kao pogrešni na naučni, racionalni i logični način; unatoč tome, oni i danas ipak postoje zasnovani na inatu, uobrazilji i proizvoljnosti.

Sa aspekta temeljnih principa logike, ukoliko postoje dvije oprečne pretpostavke, onda dokaz pogrešnosti jedne od njih znači potvrdu ispravnosti druge. Činjenica da je ateistička pretpostavka da materija oduvijek postoji dokazana kao netačna, kao i činjenica da je ona zapravo stvorena, postale su neporeciva istina i ostavile nevjernike bez argumenata. Negirati stvaranje i pored svih ovih jasnih dokaza predstavlja inat i neobjašnjivi digmatizam.

A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je razum dat; a Naše ajete samo nepravedni osporavaju. (29:49)

ČEMU NAS UČI TEORIJA VELIKOG PRASKA?

Teorijom Velikog praska je, prije svega, potvrđeno da svemir i vrijeme imaju svoj početak, da materija nije oduvijek postojala nego da je stvorena. Na taj način je opovrgnuta ideja da je svemir oduvijek postojao.

Osim što pokazuje da svemir ima svoga Stvoritelja, ova teorija dokazuje i pogrešnost ideja kao što je podjela nadležnosti među stvoriteljima, prema kojoj bi svaki od njih imao svoju zonu odgovornosti, kao, naprimjer, Zemlju, Sunce, Mjesec, planine itd. Postalo je jasno da je Onaj Koji je Velikim praskom stvorio prvo jedinjenje ujedno i Tvorac svega, da svemirom upravlja jedna, a ne različite sile. Svemir je započeo iz samo jedne tačke, a Onaj Koji je stvorio tu prvu tačku, jeste Onaj Koji je proizveo čovjeka, rijeke, zvijezde, leptirove, supernove, boje, bol i sreću, muziku i estetiku… Obzirom da se sve potječe iz jednog, On mora biti Stvoritelj te jednoće.

Teorija Velikog praska pokazuje da je materija, koju su ateisti stavili na stepen božanstva, kao i materija koja sačinjava cjelokupan svemir, beznačajna poput zrnca prašine. Na taj način, oni koji vide da je cijeli svemir sa svim svojim fantastičnim bojama, ljudima, životinjama i biljem nastao iz ove beznačajne tačke shvataju da umijeće nije u toj tački, već u Tvorcu te tačke. Zatvorite oči i zamislite prazninu koja ne sadrži čak ni tamu, potom pogledajte u drveće oko sebe, mora, nebo, vašu sliku u ogledalu, hranu i umjetnička djela. Kako su sva ova fantastična djela mogla sama od sebe nastati iz tame, iz ničega, iz samo jedne tačke? Inteligentnim ljudima stvaranje se očituje ne samo kroz umjetničko-estetske elemente, nego i kroz matematičke detalje. Brzina širenja svemira je tako kritična tačka, o čijoj prvoj sekundi nakon Velikog praska jedan naučnik kaže: “Da je brzina nakon prve eksplozije bila manja za samo 1/1018, svemir bi se urušio unutar sebe; vratio bi se u jednu tačku i nikada ne bi postao ono što je danas.”

Isto tako, da je količina materije bila malo manja, svemir bi se rasuo na sve strane i formiranje nebeskih tijela ne bi bilo moguće. Sila koja je djelovala prilikom rasparčavanja prvotne materije u trenutku stvaranja svemira bila je ne samo neshvatljivo velika, nego i vrlo precizno osmišljena. Na isti način, količina formirane materije je, također, detaljno i nepogrješivo precizno uspostavljena. Dakle, naš Stvoritelj je sve detaljno isplanirao kako bi omogućio postojanje svemira kakav mi poznajemo. Sve ove činjenice imaju za cilj pokazati onima koji su zaslijepljeni inatom da je Stvoriteljeva moć bezgranična, i da je On sve savršeno isplanirao do u najsitnijih detalja. Osim toga, sve ove činjenice pokazuju da za Stvoritelja svemira ne postoji ništa što On ne može; biva sve ono što On želi, dovoljno je samo da kaže “Budi!”.

Comments are closed.