Thursday 21 September 2017

RELATIVNOST VREMENA OBZNANJEN PRIJE 1400 GODINA

This post is also available in: English, Albanian, Arabic, Turkish

Tokom povijesti čovječanstva vjerovalo se da vrijeme uvijek teče na isti način u svakom okruženju i za sva bića. Kada to imamo u vidu, onda nam je sasvim jasno kakvu su temeljitu promjenu u ljudskoj svijesti donijeli navedeni kur’anski ajeti. Kur’an kaže da se u različitim situacijama mijenja pojam dana, te ističe da jedan dan može trajati 50 hiljada godina, po zemaljskom računanju vremena. U posljednjem stoljeću je postalo jasno na kako krupne činjenice upozoravaju ajeti, koji su, najvjerovatnije, stoljećima nailazili na prigovore u smislu ”Kako je moguće tako nešto?”.

On upravlja svima, od neba do Zemlje, a onda se sve to Njemu vraća u danu koji, prema vašem računanju vremena, hiljadu godina traje. (32:5)

K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje. (70:4)

Najpoznatije Einsteinovo otkriće jeste teorija relativnosti. Veliki broj ljudi koji fiziku kao nauku nisu ozbiljnije proučavali, još uvijek ne shvataju pravo značenje ove teorije. Kur’an, međutim, prije 1400 godina upozorava na činjenice koje se mogu shvatiti jedino uz pomoć ove teorije. Einsteinova teorija relativnosti ima dva dijela: specijalnu teoriju relativnosti i opću teoriju relativnosti.
Prema Einsteinovom mišljenju, za osobu u vozilu koje se kreće brzinom blizu brzine svjetlosti vrijeme sporije teče. Za vrijeme od 100 dana u normalnim okolnostima na Zemlji onome ko bi se kretao brzinom približnom brzini svjetlosti prošlo bi 50 dana. Ovo otkriće je najzanimljiviji rezultat specijalne teorije relativnosti.
Povećanjem brzine smanjuje se brzina proticanje vremena. To znači da je, kako to i Kur’an ističe, vrijeme relativan pojam. Satovi drukčije funkcioniraju u različitim okruženjima, mjestima i prilikom različite brzine; dani se različito poimaju.
Opća teorija relativnosti bavi se gravitacijskim poljima i dokazuje da vrijeme sporije prolazi na mjestima sa većom gravitacijom. Kada bi čovjek mogao hodati površinom Sunca, vrijeme bi mu teklo sporije, kao i sve biološke i anatomske funkcije sve do nivoa atoma. Nedavni eksperimenti praktično su dokazali ovu teoriju. Jedan od tih eksperimenata vršen je na Engleskom državnom institutu za fiziku. Istraživač po imenu John Laverty sinhronizirao je dva sata tako da pokazuju isto vrijeme. Radilo se o krajnje preciznim satovima, koji vrijeme pokazuju na gotovo savršen način (griješi samo jednu sekundu u 300 hiljada godina!). Jedan sat je zadržan u londonskom laboratoriju, a drugi je stavljen u avion koji je letio od Londona prema Kinibudući da je avion letio na velikoj visini, bio je izložen slabijoj gravitacijskoj sili od one na površini Zemlje.
Očekivani rezultat bio je da u avionu brže vrijeme brže protiče, što je u skladu sa općom teorijom relativnosti. Zapravo, veoma je mala razlika između gravitacije koja djeluje na površini Zemlje i one koja djeluje na avione dok lete. Ovu neznatnu razliku moguće je ustanoviti jedino krajnje preciznim mjernim instrumentom. Pokazalo se da je sat u avionu bio brži za pedeset pet milijarditi dio sekunde. Ovaj ekperiment jeste jedan od dokaza relativnosti vremena iako, prema preovladavajućim predrasudama o vremenu, ne bi trebalo biti nikakve razlike u vremenu koje pokazuju ova dva sata. Ovaj eksperiment, također, ide u prilog kur’anskom razbijanju predrasuda o vremenu. Kada bi se ovaj eksperiment mogao izvesti na nekoj planeti sa mnogo većom silom gravitacije, ne bi bilo potrebe za posebno preciznim mjernim instrumentom, jer bi rezultat bilo moguće vidjeti i na normalnom satu.

UPOTREBA RIJEČI ‘DAN’ U KUR’ANU

Peti ajet sure ”As-Sadžda” i 4. ajet sure ”Al-Ma’aridž” ne samo da upozoravaju na relativnost vremena, nego i daju pravo značenje arapske riječi ‘jevm’, koja ne mora značiti samo ‘dan’ sačinjen od 24 sata, nego može označavati i određeni ‘period’. Dokaz tome jeste činjenica da se u jednom od ajeta kaže da je jedan ‘jevm’ ravan jednom ‘jevmu’ od hiljadu godina, a u drugom da je ravan ‘jevmu’ od 50 hiljada godina.
Pravilno razumijevanje ovog objašnjenja osigurat će ispravno razumijevanje ajeta koji govore da su nebesa i Zemlja stvoreni u šest ‘dana’. (Vidi: 7- Al-A’raf 54, 11- Hud 7, 10- Yunus 3, 25- Al-Furqan 59, 32- As-Sadžda 4, 57- Al-Hadid 4). Prije stvaranja svemira i Zemlje nije ni postojao pojam ‘dana’ u značenju vremenskog perioda od obdanice i noći. Iz tog razloga, ajete koji govore o stvaranju u šest ‘dana’ treba shvatiti kao stvaranje u šest perioda.
Ove činjenice mogu pomoći i židovima i kršćanima da pravilno razumiju navode svojih svetih knjiga o stvaranju u šest dana. Sva otkrića astronomske fizike iznose da su svemir i Zemlja stvoreni u različitim periodima, da su prolazili kroz različite faze. Od gasnih oblaka do galaksija, od prvog formiranja atmosfere na Zemlji do formiranja vode i ruda, uvijek su prolazile različite faze, periodi. Prema tome, fenomen Kur’ana je i to što kaže da je svemir stvoren, ali i da je prolazio kroz različite periode. Zašto se radi o baš šest perioda i kako se to može analizirati, ostavit ćemo za neko drugo poglavlje. Međutim, to da je svemir prolazio kroz različite faze činjenica je koju niko ne može osporiti.
Podsjetimo se staroegipatskog, kineskog i indijskog vjerovanja o svemiru. Prema nekim od ovih vjerovanja, svemir je posađen na kornjače, a prema drugima svemir je postojao oduvijek. Nijedna od ovih civilizacija nije naglasila veoma bitnu činjenicu da je svemir formiran prolaskom kroz različite periode. Kur’an tako i židovima i kršćanima pomaže da ispravno tumače i razumiju pojam ‘dan’. Osim toga, Kur’an ispravlja pogrešno vjerovanje prema kojem je ”Bog stvorio svemir i Zemlju za šest dana, a sedmi dan se odmarao”, kategorički isključujući mogućnost da se Bog umori.

Mi smo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih – za šest vremenskih razdoblja, i nije Nas ophrvao nikakav umor. (50:38)

ZNAČAJ TEORIJE RELATIVNOSTI

Einstein je utvrdio da je vrijeme relativno. Kant je vrijeme smatrao prirođenom funkcijom, apriornom kategorijom. Einsteinova fizika bila je nauka koja je ujedinila prostor i vrijeme, pa smo umjesto samog prostora sada imali prostor i vrijeme. U ovakvoj fizici ljudska svijest nije predstavljala značajan faktor. Za razliku od toga, Kant je priznavao samo vrijeme kao kategoriju koja su u ljudskoj svijesti povezuje s materijom, a ne i vrijeme koje postoji izvan svijesti.
Kada o navedenim stavovima razmislimo kroz prizmu postojećih naučnih kriterija, Einsteinov pristup izgleda naučniji i održljiviji od Kantovog. Međutim, ne smije se zaboraviti ni to da se percipcija vremena odvija unutar ljudske svijesti. Prema našem mišljenju, kao što specijalna teorija relativnosti dokazuje da brzina, a opća teorija relativnosti da gravitacija čini vrijeme relativnim, postoji potreba da se istraži ”relativnost ljudske svijesti”, prema kojem bi način percepcije vremena u ljudskoj svijesti dao relativnu percepciju vremena. Kao što je ključ napravljen prema svojoj bravi, isto tako je i naša svijest stvorena na način da percipira svemir (prostor) zajedno sa vremenom. Prema tome:
1- vrijeme postoji u prostoru,
2- svijest je stvorena sa apriornom mogućnošću percipiranja vremena i prostora.
Ova dva procesa koegzistiraju poput disajnog sistema i zraka. U svakom slučaju, Einstein je dokazao relativnost vremena. Mi samo mislimo da bi, relativizirajućim faktorima vremena, brzini i gravitaciji, bilo ispravno dodati još i faktor ljudske percepcije.
Razumijevanje relativnosti vremena doprinijet će boljem razumijevanju Kur’ana. Ilustracije radi, u Kur’anu se kaže da će, nakon proživljenja, ljudi misliti da su na Zemlji ostali veoma kratko vrijeme. Razumjeti relativnost vremena znači i shvatiti ovaj kur’anski stav, a i odgovor na pitanje šta mrtvi rade do Sudnjeg dana.
Oni koji vrijeme na Zemlji vide kao jedino prihvatljivo apsolutno vrijeme u svim uvjetima, pronaći će odgovore na ova pitanja kada shvate relativnost vremena. Zbog toga što umrla osoba nije vezana za dimenziju vremena na Zemlji, hiljade godina koje prođu nakon nastupa smrti za nju ne traju čak ni koliko jedan dan.

A na Dan kada ih On sakupi učinit će im se da su boravili samo jedan čas u danu, i jedni druge će prepoznati… (10:45)


A koliko ste godina na Zemlji proveli?” – upitat će On. “Proveli smo dan ili samo dio dana” – odgovorit će – “pitaj one koji su brojali.” (23:112-113)

KOME OD NAS JE DOSADILO ČEKANJE MILIJARDAMA GODINA?

Zašto je proteklo 15 milijardi godina od stvaranja svemira do stvaranja čovjeka postaje također razumljivo poimanjem relativnosti vremena. Pod drugim okolnostima 15 milijardi godina se može percipirati kao jedna minuta, možda i kraće. Dužina ovog perioda ovisi o našoj percepciji i polaznoj tački.
Na osnovu najsvježijih istraživanja, naučnici tvrde da je od stvaranja svemira do danas proteklo 15 milijardi godina. Ima li ikoga kome je dosadilo ovo milenijsko čekanje? Eto, kako god nema onih koji osjećaju da su čekali 15 milijardi godina i da im je dosadilo, isto tako neće biti ni onih kojima će dosaditi čekanje od smrti do proživljenja. Poimanje relativnosti vremena čini mogućim odgonetanje niza pitanja koja se čine veoma složenim.
Prema teoriji relativnosti, kod tijela koja bi se eventualno kretala brzinom bliskom brzini svjetlosti, pored relativnosti vremena, povećala bi se i zapremina tih tijela, što dakle znači da je i masa relativna. Shodno tome, veličina svemira je takva kakvu vidimo na osnovu naše percepcije. Pri drukčijoj brzini, sa promijenjenom percepcijom, svemir bi izgledao sasvim drukčije.
Ilustracije radi, kada bismo olovku dugačku 10 cm mogli baciti brzinom blikom brzini svjetlosti, ona bi postigla kilometarsku dužinu. Ovo teško pojmljivo objašnjenje jeste jedno tumačenje teorije relativnosti prema kojoj je i masa relativna kategorija povezana sa brzinom.

NUŽNO BIĆE I MOGUĆA BIĆA

Mnogi poznati islamski učenjaci, poput Farabija, Ibn Sinaa, Fahruddina Razija, Amidija, Teftazanija i Džurdžanija, dokaz na osnovu mogućnosti svijeta su koristili u dokazivanju Allahovog postojanja. Oni su smatrali da sva moguća bića na Zemlji ne mogu postojati sama po sebi, nego svoju egzistenciju duguju Stvoritelju, nužnom biću. Sva stvorenja se karakteriziraju kao ”Mumkinul-vudžud” (moguće biće), a Allah, dž. š., kao ”Vadžib-ul-vudžud” (Nužno biće).
Postojanje mogućih bića nije neophodno; i postojanje i nepostojanje ovih bića je moguće. Razmišljati o nepostojanju mogućih bića ne stvara protivrječnost. Međutim, kada ju u pitanju Nužno biće, situacija je sasvim drukčija. Ne može se razmišljati o nepostojanju Allaha, dž. š., kao Nužnog bića; razmišlja li se o tome dolazi do očite protivrječnosti. I u kršćanskom svijetu su filozofi na sličan način govorili o dokazu na osnovu mogućnosti, kao, naprimjer, Leibniz, koji je govorio o principu ”dovoljnosti uzroka”. Prema njegovom mišljenju, svemir je sačinjen od mogućih bića. I sam svemir je mogućnost. Kada bismo lanac uzroka i posljedica mogli vratiti natrag u beskonačnost, što je nemoguće, to opet ne bi objašnilo svemir. On predstavlja mogućnost i potreban mu je jedan ”dovoljan uzrok” izvan njega samoga.
Tvrditi da se uzroci mogu vratiti unatrag do vječnosti značilo bi da smo stvoreni nakon vječnosti. Međutim, pošto je vječnost beskrajna, ne bi postojalo vrijeme nakon vječnosti.
Ukoliko postoji lanac uzroka i posljedica, on jeizostavno mora imati svoj kraj. Ukoliko lanac uzroka i posljedica ima svoj kraj, to dokazuje postojanje ”prvog uzroka”. Mogu se naći oni koji smatraju da je prvi uzrok teško pojmiti, ali, sa druge strane, beskonačni lanac uzroka i posljedica sam po sebi je kontradiktoran i neodrživ. Apsurdno i neshvatljivo nije isto! Naprimjer, može nam biti nepojmljiva građa svemirske letjelice, ali ne možemo osporiti njeno postojanje.
Broj pet ne može biti veći od broja deset. To predstavlja apsurd. Nasuprot apsurda (koji predstavlja beskonačni lanac uzroka i posljedica), postojanje prvog uzroka predstavlja neophodnost (unatoč tome što ima onih koji to smatraju ”nepojmljivim”).
Naša je želja da se uključivanjem naučnih saznanja posljednjeg stoljeća, na jedan naučniji, bogatiji način ponovo promisle ideje klasičnih mislilaca, od Ibn Sinaa do Leibniza. Otkrića u vezi sa teorijom relativnosti mogu, u tom smislu, biti od pomoći. Činjenica da savršeno korištenje vremena u prostoru postoji samo u relativnom smislu, kod postojanja univerzalnih ciljeva, koju možemo objasniti jedino postojanjem Apsolutnog i Neovisnog Uređivača, da se postojanje vremena na zadovoljavajući način može objasniti jedino putem Uzroka koji je iznad vremena i da se postojanje sklada između vremena i razuma može zamisliti samo podrazumijevanjem Uređivača koji egzistira izvan granica vremena i razuma. Smatramo da bi u ”dokaz na osnovu mogućnosti svijeta” trebalo ugraditi i ove činjenice.

On vam pokazuje dokaze moći Svoje, pa koje od Allahovih dokaza ne priznajete? (40:81)

Leave a Comment