Saturday 25 March 2017

ONI KOJI NE VJERUJU DA ĆE SVEMIRU DOĆI KRAJ

This post is also available in: English, German, Albanian, Arabic, Turkish

U prva tri poglavlja knjige govorili smo o tome kako je nastao svemir. U ovom i naredna dva poglavlja analizirat ćemo kur’anska kazivanja o Smaku svijeta. Tvrdimo da se u cijeloj povijesti čovječanstva ne može pronaći druga knjiga, drugi izvor kao što je Kur’an, u kome se, pored svega ostalog, tako detaljno i apsolutno ispravno govori o početku i kraju svemira.

A nevjernici govore: “Čas oživljenja nam neće doći!” Reci: “Hoće, tako mi Gospodara moga, koji zna i ono što je skriveno, zacijelo će vam doći…” (34:3)

Kad ga obaspemo milošću Našom, poslije nesreće koja ga zadesi, on govori: “Ovo sam i zaslužio i ja ne mislim da će Čas oživljenja doći. A ako budem Gospodaru svome vraćen, kod Njega me čeka Džennet.” A Mi ćemo one koji nisu vjerovali, sigurno, o onom što su radili obavijestiti i da iskuse patnju tešku – doista ćemo im dati. (41:50)

Pretražite sve izvore na svijetu iz perioda prije pronalaska naučnih činjenica o ovom pitanju. Ispostavit će se Kur’anska jedinstvenost kako o drugim, tako i o ovom pitanju. Štaviše, ne samo da nema izvora koji istovremeno kazuje i o početku a i o kraju svemira, već nema izvora u kome se čak niti jedan od tih događaja bolje objašnjava nego u Kur’anu. Kur’an je rekao da će pokazati dokaze. Eto Božije Knjige, eto dokaza! I to u kontekstu veoma bitnih pitanja kao što je početak i kraj svemira. Zar to nije dovoljno onima koji iskreno traže dokaz?
Kada, zarobljen u vremenom u kome živi, iz svoje perspektive čovjek pogleda u svemir, može pomisliti kako je sve što vidi statične, nepromjenjive strukture. Reći da će doći kraj svijeta i svemira bila je nevjerovatna tvrdnja u vrijeme kada je živio Vjerovjesnik. Ljudi tog vremena, koji nisu znali da je Zemlja tijelo koje se kreće kroz svemir, nisu povjerovali da će doći kraj Zemlje, koja je pod njihovim nogama izgledala sasvim sigurna, te su se usprotivili toj tvrdnji. Pogotovo, reći da će, kako Zemlje, nestati i cijelog svemira, izgledat će smiješno nekome ko ne vjeruje u Allahovu Knjigu, onome ko ne može shvatiti da je Uzvišeni Allah kadar to učiniti. Dva ajeta koja smo citirali u uvodu ovog poglavlja govore o protivljenju u vrijeme Vjerovjesnika na riječi da će doći kraj Zemlji i svemiru.
Povećanjem saznanja u vezi sa svemirom, danas se, bez sumnje u njenu ispravnost, prihvata kur’anska tvrdnja o kraju svemira i Zemlje. Više niko ne može tvrditi kako neće doći do Smaka svijeta. Ako ništa drugo, sasvim je sigurno da će Smak svijeta nastupiti kada Sunce potroši svoju energiju. Sasvim je sigurno da će doći i kraj svemira. Međutim, diskutabilan je način njegovog okončanja. (U narednom poglavlju ćemo, pozivajući se na kur’anske ajete, razmatrati način na koji će se desiti smak svemira).
Otkriveni zakoni termodinamike ukazuju na činjenicu da svemir ima svoj životni vijek, odnosno da će se desiti kijamet. Pozivajući se na Drugi zakon termodinamike, njemački fizičar Hermann Von Helmholtz je 1856. godine dokazao da svemiru predstoji smrt. Najjednostavnije rečeno, Drugi zakon termodinamike označava da se temperatura kreće od toplote prema hladnoći. Ovaj proces se neprestano dešava oko nas; dok ostavljamo čaj da se ohladi ili kada isključimo pećnicu nastupa proces njenog hlađenja i sl. Helmholtz je osigurao prihvatanje radova Rudolfa Clausiusa i Lorda Kelvina o entropiji – vrlo važnoj termodinamičkoj veličini, koja mjeri degradaciju unutrašnje energije sistema u smislu da se ta energija više ne može iskoristiti za neki koristan rad.
Ukupna entropija u svemiru je u stalnom porastu. To možemo vidjeti na primjeru Sunca, koje zagrijava naš planet. Sunčeva toplota teče prema hladnoći svemira i taj procec se, međutim, ne može odvijati u suprotnom smijeru.
TERMODINAMIČKI ZAKONI SA ASPEKTA VJERE I FILOZOFIJE
Da li će ovaj proces vječno trajati? Odgovor je ”ne”. Kada temperatura postane konstantne vrijednosti, nastupa statično stanje koje se zove termodinamička ravnoteža. Protok toplote sa Sunca i niza drugih zvijezda može trajati milijardama godina, ali ta energija nije neiscrpna. Nakon određenog vremena, shodno termodinamičkim zakonima, mora neizostavno doći do prestanka kretanja u svemiru. Ovdje treba naglasiti činjenicu što je entropija veća, sistem je manje sposoban za rad. S time u vezi, entropija se može tumačiti i kao mjera nereda sustava: što je veća entropija, veći je i nered. Ako se svemir promatra kao zatvoreni sustav, onda mu se entropija povećava i smanjuje energija, odnosno sposobnost za obavljanje rada (tzv. toplinska smrt svemira). Ovi zakoni nas upućuju na dvije činjenice:
1. postojanje početka svemira i
2. postojanje kraja svemira.
Sve monoteističke vjere su tokom duge povijesti čovječanstva zastupale ove dvije tvrdnje.
Braneći obje ove tvrdnje, Kur’an daje čudesna saopćenja i o pitanju početka svemira, a i o pitanju njegovog kraja. (Kazivanja u vezi s početkom svemira vidjeli smo u prva 3 poglavlja knjige.)
Materijalisti, koji u materiji vide svoje božanstvo, zastupaju mišljenje da materija nema svog početka i da je neuništiva, odnosno da nema svog kraja i da će vječno postojati. Nijekali su, dakle, početak, koji vodi ideji stvaranja, a isto tako i Smak svijeta, kao vjersko tumačenje kraja materije. (U citirana dva ajeta vidljiva su opiranja i nijekanja iz perioda Vjerovjernika, Muhammeda, a. s.) Kada se, napretkom astrofizike, uspostavilo da materija, odnosno svemir ima svoj vremenski početak i kraj, bilo je ateista koji su svoje materijalističke ideje nastojali prilagoditi toj naučnoj činjenici, ali ostaje zabilježeno da su, prije naučnog ustanovljavanja činjenice početka i kraja svemira, ateisti kategorički nijekali tu tvrdnju.
Opet, unatoč svim neupitnim, neoborivim saznanjima do kojih je danas došla nauka, mnogi ateisti još uvijek nastoje negirati vremenski početak i kraj svemira.
Termodinamički zakoni potvrđuju tvrdnju monoteističkih vjera da je svemir djelo Stvoritelja, da postoji početak i kraj svemira, a, analogno tome, negira oprečne stavove i tvrdnje.
Ovii zakoni s naučnog aspekta potvrđuju teze triju velikih vjera o ovoj veoma bitnoj temi. Kada bi svemir postojao oduvijek onda bi, prema termodinamičkim zakonima, u neograničenom vremenu prestala sva kretanja u svemiru.
Postojanje kretanja u svemiru dokaz je da svemir nije oduvijek, da on, dakle, ima svoj početak. A s obzirom da postoji kretanje u svemiru i da svemir ima svoj početak, onda bi se, ako ni zbog čega drugog, Smak svijeta trebao desiti zbog termodinamičkih zakona. Međutim, očito je da za Smak svijeta nećemo morati čekati na posljedice zakona termodinamike. (Ovom pitanju ćemo se ponovno vratiti u 69. poglavlju.)

Leave a Comment