Sunday 23 September 2018

JEZIK I ČOVJEK

This post is also available in: English, Albanian, Arabic, Turkish

U dosadašnjim poglavljima obrađivali smo i analizirali fenomene, koje Kur’an sadrži na polju prirodnih nauka kao što su fizika, kemija, biologija, medicina i geologija. U ovom i u naredna tri poglavlja analizirat ćemo bitna filozofska pitanja i kur’anska upozorenja u tom kontekstu. (Razumijevanje ova četiri poglavlja vjerovatno će biti teško onima koji se ranije nisu uopće bavili ovom problematikom.)

A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.”
I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: “Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!”
“Hvaljen neka si” – rekoše oni – “mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.”
“O Ademe,” – reče On – “kaži im ti nazive njihove!” I kad im on kaza nazive njihove, Allah reče: “Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!” (2:30-33)

U citiranim ajetima sure ”Al-Baqara” govori se o Allahovom stvaranju prvog čovjeka i njegovom nastanjivanju na Zemlji. Meleki, koji nisu razumjeli zašto je stvoren čovjek, kao stvorenje sklono prolijevanju krvi i izazivanju nereda, te su zatražili objašnjenje od Allaha, dž. š., Koji im je odgovorio da je On poznavalac nepoznatog, a kasnije im pokazuje Svoje superiorno stvaranje čovjeka, ukazujući pri tome na njegovu sposobnost govora.
Tema koju ćemo obrađivati u ovom poglavlju jeste značaj ljudske sposobnosti govora. Superiornost čovjeka kao bića i njegova sposobnost artikuliranog govora su u veoma tijesnoj vezi. Filozofija jezika, koja se pojavila u XX stoljeću i to što se, više nego ikada ranije, u ovom stoljeću najviše bavilo jezikom, potpuno je razjasnilo činjenicu da bez jezika čovjek ne bi bio čovjek. Bertrand Russell je jednom prilikom rekao da je do dvadesetih godina XX stoljeća na jezik gledao kao na nešto što se podrazumijeva, da ga je doživljavao kao oruđe koje se može koristiti bez posebne pažnje (Russell je tada bio u četrdesetim godinama, a napisao je zapažene filozofske studije koje su ga proslavile).
Poznati filozof Bryan Maggee smatra da isti stav ne važi samo za filozofe, već i za osobe poput književnika i pjesnika. Samosvjesnost u kontekstu korištenja jezika se, zapravo, razvila u XX stoljeću i bila jedna od vidljivih misaonih odlika ovog vremena.
Ovaj razvoj ne dolazi u značenju samo svojevrsnog površnog zanimanja riječima; on obuhvata i vjeru u temeljnim pitanjima. Ilustracije radi, postalo je jasno da moć apstraktnog razmišljanja, koje osigurava jezik, predstavlja najbitniji faktor u sveobuhvatnom poimanju realnosti u kojoj se izravno ne nalazimo, te u uspostavljanju veze sa našom okolinom. Mnogi vjeruju kako je to najbitnija odlika koja nas čini različitim od životinja. Iz tog razloga, prema mišljenju mnogih teoretičara, učenjem jezika čovjek postaje čovjek. Do skore prošlosti se nije znalo da jezik ima toliki značaj i sa aspekta zajednice, a i sa aspekta pojedinca.
Međutim, Kur’an prije 1400 godina posebno ističe da, unatoč svim mahanama, čovjek posjeduje tu izuzetnu odliku i ukazuje na to koliki značaj za čovječanstvo ima korištenje jezika. Oni koji se bave filozofijom znaju da se mnoge nove ideje u filozofiji zasnivaju na prethodno akumulirani znanjima. U okruženju gdje se vodi živa filozofska rasprava, na vidiku su nove ideje, bilo one krive, ili ispravne.
Poznato je da se u vrijeme i u području na kome je živio Muhammed, a. s., nisu prenosila filozofka iskustva, da se nije pridavala važnost filozofiji i da nije postojala ni atmosfera pogodna za filozofske rasprave. Eto, u jednom takvom periodu Kur’an upućuje na značaj korištenja jezika, čiji su značaj ljudi uspjeli dokučiti tek na kraju milenijskih iskustava. Premda, u periodu objave Kur’ana nije bilo dilema ni filozofskih promišljanja o jeziku.

WITTGENSTEINOV DOPRINOS

Korištenje i razumijevanje jezika predstavlja osobinu po kojoj se čovjek razlikuje od ostalih živih bića. Ono predstavlja suštinu našeg unutarnjeg života. Pitanja koja je postavio Ludwig Wittgenstein odigrala su važnu ulogu u razumijevanju značaja jezika u historiji filozofije. Wittgenstein je postavio pitanja koja na prvi pogled izgledaju naivno, isto kao što je Newton upitao zašto planeti nisu otišli u drugom smjeru i zašto kamen pada kada ga pustimo iz ruku. Prije toga su na tom polju radili Locke i Leibniz. Osim toga, radovi Fregea i Russella su, isto tako, poslužili Wittgensteinu kao temelj, međutim niko prije njega u povijesti filozofije nije uspio postaviti ”jezik” u centar teme.
U djelu Tractacus iz svoje prve faze, Wittgenstein je nastojao opisati idelani jezika koji oslikava svijet. U ovom svom djelu Wittgenstein iznosi da ćemo, ukoliko odgonetnemo ono što se govori na zemlji, imena stvari svesti na riječi, te da će veza uspostavljena između riječi i rečenica podmiriti vezu uspostavljenu između stvari na zemlji. Na taj način je rečenicom moguće oslikati svijet.
Wittgenstein je mislio da je u svom prvom djelu riješio sve filozofske probleme. Međutim, godinama kasnije Wittgenstein počinje osjećati nelagodu zbog Tractacusa. U drugoj Wittgensteinovoj fazi jezik će biti doživljen kao neka vrsta oruđa. U ovoj fazi tvrdio je da jezik predstavlja društveni fenomen i aktivnost. Za ove dvije Wittgensteinove faze zajedničko je to što se jezik opet nalazi u centru interesiranja i da se njegovo bavljenje jezikom pretvara u filozofiju jezika. Wittgenstein je jedan od rijetkih filozofa koji je uspio oko sebe okupiti veliki broj učenika unatoč postojanju dvije kontradiktorne faze.
U svojoj drugoj fazi Wittgenstein je utvrdio da jezik može izraziti mnogo više nego što je on to mislio ranije. Mi, pak, smatramo da su mogućnosti jezika i tačke do kojih nas može odvesti veće nego što je on mislio i u ovoj fazi. Budući da ovo pitanje zahtijeva mnogo više prostora, imamo namjeru detaljnije se njime pozabaviti i šire elaborirati u knjizi koja će tretirati isključivo ovu temu. Ovi radovi su važni jer usmjeravaju našu pažnju na govor i jezik kao velike Allahove blagodati.

KAKO BEBA UČI PRIČATI?

Fregeovi i Russellovi radovi iz oblasti filozofije matematike na kraju su rezultirali pojavom filozofije jezika. Od istraživanja ”istine” do istraživanja ”smisla”, a odatle se prešlo na rješavanje izraza. Što se tiče saopćenja Noama Chomskog, su 50-ih godina prošlog stoljeća imali snažan odjek u svijetu lingvistike. Prema njegovom mišljenju, izuzetno komplicirano umijeće korištenja jezika koje se, bez obzira na nivo inteligencije individue i bez prethodnog podučavanja o tom pitanju, savladava u ranom djetinjstvu i za tako kratko vrijeme, ne može se obrazlagati samo spontanim učenjem jezika.
Ranije se smatralo da je jezik puki sistem navika, vještina, vičnosti djelovanja; da se jezik postiže procesima rada, ponavljanja, poopćavanja i asocijacija. Međutim, obratite pažnju: ljudi se, u većini slučajeva, ne podučavaju jeziku na neki organiziran način. Drugim riječima, većina roditelja svojoj djeci ne daju neko prethodno organizirano obrazovanje s ciljem učenja jezika kao takvog. Ova postavka će nam biti jasnija prisjetimo li se činjenice da veći dio svjetske populacije nije u prilici dobiti odgovarajuće obrazovanje. Unatoč tome, djeca u svom ranom djetinjstvu ipak nauče jezik.
Mislimo da je, u ovom kontekstu, Noam Chomsky sasvim u pravu. U periodu dojenčeta, kada smo započeli svoj odnos sa svijetom, naša svijest je već kreirana i spremna za učenje jezika. Kako god je naše oko stvoreno spremno da vidi svijet, i naša svijest je stvorena spremna za učenje jezika. Kao što oko, pri susretu sa svjetlosti počinje gledati, svijest, koji se preko čula sluha susreće sa riječima, isto tako spontano počinje učiti jezik. Umješnost, poput ”neograničenog korištenja sredstava u ograničenom broju” (Humboldt), svako od nas stiče u dobi kada smo još bebe. Isto to važi i za djecu sa najnižim stupnjem inteligencije. (Izuzeta su ona djeca sa određenim mentalnim poremećajima. Oni ne mogu naučiti jezik, kao što slijep ne može vidjeti.)
Predodređenu prijemčivost intelekta za učenje jezika, susretanje sa jezikom i učenje jezika, Chomsky ilustrira sljedećim primjerom: ”Intelekt djeteta na početku možemo zamisliti kao svojevrsnu funkciju koja, kada se podaci daju kao ulazna jedinica, iznosi jezičko znanje kao izlaznu vrijednost ili jedinicu, isto kao kada se u funkciji kvadratnog korijena, kao ulazna jedinica, dâ devet, a dobije tri, kao izlazna vrijednost.”
Kao što se razumije iz navedenog primjera, intelekt je spreman za učenje jezika, poput kalkulatora koji je spreman za matematičke operacije. Kada se intelekt susretne sa jezikom on ga uči. Rezultat se nosi, ali svaka odlika koja ne postoji na ulazu umijeće je instrumenta koji se nalazi između.

Stvara čovjeka, uči ga govoru. (55:3-4)

Shvatanje da govorimo zahvaljujući sposobnosti, kojom nas je Stvoritelj obdario još od rođenja, svojevrsni je dokaz da smo jeziku, kao blagodati Allaha, dž. š., podučeni, kao što je bio podučen i prvi čovjek, Adem ,a. s.
Prisjetimo se svog djetinjstva. Ko se od nas odlučio na teško savladavanje jezika? Ko je od nas radio na formiranju fonda riječi, upotrebu riječi i na učenju govora? Onaj ko ozbiljno razmisli shvatit će da se to ostvaruje zahvaljujući sposobnosti, koju nam Uzvišeni Allah daje od samog rođenja.

ŠTA BI BILO DA NEMA JEZIKA?

Da bi se shvatila vrijednost jezika dovoljno je samo zapitati se ”šta bi bilo da nema jezika?”. Kada ne bi bilo jezika bilo bi nemoguće da čovjek osnuje državu, grad, selo, pa čak ni porodicu. U okruženju u kome se ne bi mogla uspostaviti nijedna socijalna institucija, ne bi bilo moguće ni pokretanje proizvodnje. Prema tome, ništa ne bi bilo; ni tekstilnih proizvoda, ni auta, ni staklenih proizvoda, olovki…
Čak i razumijevanje značaja jezika moguće je samo uz pomoć jezika. Ovaj tekst koji govori o značaju jezika nastao je opet korištenjem jezika. Očito je da je nemoguće da ljudi naknadno izume jezik. Ako čak i značaj jezika svoju formulaciju može naći jedino jezikom, kako su, u jednom periodu u kome se nije znao jezik, ljudi mogli reći: ”Hajde da izmislimo nešto što se zove jezik!” Jezik je društvena činjenica. Zajednica se ne može ni formirati u okruženju u kome ne postoji jezik!
Razvijanje jezika je naravno moguće. Međutim, to je moguće jedino kada se jezik već zna na određenom nivou. Poput odgajanja već postojećeg izdanka… Situacija u kojoj uopće nema jezika liči situaciji u kojoj nema sjemena, a tada je apsolutno nemoguće očekivati stablo ili izdanak. Zamislimo da se za neki pojam izmislilo neko ime. (Kako li bi to bilo?!) To ime je, zbog toga što nije formiran fakat ”jezik”, osuđeno na trenutačni zaborav.
Što se tiče pisma, ono predstavlja kasniju fazu jezika. U sredini u kojoj ne postoji pojam jezika je, isto tako, nemoguće da se, zahvaljujući pronalasku pisma, sakupljaju i prenose iskustva. Obzirom da se ni značaj poznavanja jezika kod ljudi ne može shvatiti bez poznavanja jezika, apsolutno je nezamislivo da socijaliziraju i zajednički prihvate trenutno proizvedeni zvukovi. Jezik je instrument koji se, prihvatanjem zajednice, zajednički koristi. Što se pak tiče sredine bez jezika, u njoj se ne može formirati ni društvena svijest iz prostog razloga što je u takvom okruženju nemoguće formirati čak i porodicu u najjednostavnijoj strukturi. A u zajednici u kojoj ne postoji društvena svijest ne može se očekivati da se društvenom inicijativom izmisli jezik.
Novorođenče je najnemoćnije stvorenje na Zemlji čiji opstanak ovisi od njege i pomoći roditelja. Čovjek godinama živi osjećajući potrebu za onima koji će se brinuti za njega. U okruženju u kome nema jezika, zbog nedostatka komunikacija ne može se formirati porodica. Bilo bi nemoguće utvrditi ko su roditelji djeteta, znalo bi se samo ko je majka, a identitet oca ostao bi nepoznat. U takvom okruženju bez komunikacije teško da bi se spolni odnos povezao sa rođenjem, imajući na umu period od devet mjeseci nakon kojeg novorođenče dolazi na svijet. Čak i ovo povezivanja uzroka i posljedica moguće je zahvaljujući jeziku. Formiranje porodice i ograničavanje spolnih odnosa među parovim nemoguće je bez jezika. U takvom okruženju dijete bi moglo prepoznati jedino majku. Nemoguće je čovjeka uspoređivati sa ostalim živim bićima. Većina ostalih živih bića ubrzo nakon dolaska na svijet počinju hodati, letjeti i sami dolaziti do hrane. Mnoge žive vrste stvorene su tako da se same brane. Međutim, zahvaljujući kulturi i komunikaciji, koja se postiže jezikom, čovjek, kao najnemoćnije među živim bićima, osigurava njegu koja traje nekoliko godina. Uz pomoć korištenja riječi, čovjekovo razmišljanje nadomješta ono s čim su od rođenja obdarena ostala živa bića.
Da od perioda prvog stvaranja čovjek nije bio podučen jeziku, mislimo da bi bilo veoma teško održanje ljudske vrste na Zemlji. Osim toga, smatramo da ljudi koji ne znaju jezik ne mogu imati ni moć da jezik naknadno izmisle.
Ovo pitanje se može riješiti na samo jedan način, a to je prihvatanjem da znamo govoriti još od prvog čovjeka. To što Kur’an ističe da je prvi čovjek znao govoriti od izuzetnog je značaja. Čovjek je stvoren sa intelektom potrebnim za učenje jezika, ušima s kojima će čuti riječi, te sa ustima i jezikom pomoću kojih će pričati. Nemoguće je slučajnošću objasniti savršeno stvaranje ljudskog razuma, a niti precizne kreacije organa čula sluha i govora (uho, usta, jezik).
Povrh svega, to što je Uzvišeni Allah prvog čovjeka podučio govoru blagdat je koju i mi danas kotistimo. Ovim pitanjem se namjeravamo baviti i analizirati ga u našim narednim knjigama.

I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga… (2:37)

Leave a Comment